Vuk
(Canis lupus)
Vuk je holarktička vrsta roda Canis, srodnik domaćeg psa.
Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zver na zemlji.
Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih mesta. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspevaju da žive i u ledenim područjima Grenlanda i Arktika, kao i u pustinjama Severne Amerike i Centralne Azije. Većina vukova nastanjuje travnata područja i šume.
Iako se u divljini može doći do susreta sa usamljenom jedinkom vuka, normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu.
Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) polno sazrevaju tek s dve godine i do tog vrijemena ostaju s roditeljima. U normalnim okolnostima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih prošlogodišnjih, kao i mladunaca iz te godine. S dostizanjem polne zrelosti, mladi vukovi po pravilu napuštaju teritoriju svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim.
Roditelji se zovu alfa-par i dominantniji su u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. Jedino se mladi vukovi takmiče oko pozicije beta vukova. Oni koji ne uspeju da dostignu ovaj rang postaju omega-vukovi, na najnižem položaju.
Do parenja između srodnika nikad ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner
Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca. Vukovi u divljini obično žive 8 do 9 godina.
Veličina i masa vukova variraju, usled velike površine areala i naseljavanja različitih staništa.
Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Letonije, Belorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm, a mogu dostići težinu do 80 kg.
Najmanji vukovi žive na Bliskom istoku i na Arabijskom poluostrvu. Dužina tela im je oko 80 cm, a rep je dug oko 29 cm, težina je oko 20 kg.
Osnovu vučje hrane čine veliki biljojedi, pri tome lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu i otpatke, kao i povrce. Mladi vukovi često love i jedu insekte.
Godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U proseku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vuk ne uspeva da ulovi ništa. Zanimljivo je to da, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa! Ali on je veoma snalažljiv i umesto da sve to lepo svari, on deo tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu.
U nekim zemljama vuk je iskorenjen a tamo gde još uvek živi, aktivno ga progone. Međutim, jače je saznanje da vuk ne predstavlja opasnost ni po čoveka, a ni po poljoprivredu. Prihvata se da u okviru zaštite sredine treba zaštititi i vuka kao sastavni dio faune.
U Evropi je vuk zaštićen s tri međudržavna dogovora:
Vašingtonskim sporazumom o zaštiti vrsta (CITES, Convention on International Trade in Endangered Species of Wild Fauna and Flora)
Bernskom konvencijom i
FFH-smernicama (Fauna-Flora-Habitat-Ricthlinie).
Danas je dokazano da domaći pas potiče od vuka. Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. „pra-pas“ odvojio od vuka još prije više od 100.000 godina.
Kod nekih pasmina domaćih pasa se srodnost s vukom još jako dobro može videti. Psi pratipa (grupa 5 u FCI kasifikaciji) kao što su samojed, sibirski haski, aljaški malamut, kanaanski pas i akita pokazuju i danas svojim izgledom srodnost s vukom, kao što je šiljasta njuška, špicaste i uspravne uši i četvrtasta građa tela. I neke druge pasmine, kao recimo nemački ovčar pokazuju još određeniju sličnost s vukom..